Prva cjelovita knjiga poezije Predraga Lucića prezentira neka od istaknutih obilježja njegove, po mnogo čemu jedinstvene poetike. Uzimajući za tematsku okosnicu jedno sinkronijski i dijakronijski izrazito gusto mjesto, zid u Veroni prekriven ljubavnim grafitima, autor istovjetnom poetičkom gestom zahvaća niz naizgled disparatnih postupaka, koji su objedinjeni njegovom intencijom da registrira i na poeziji imanentan način verificira i dodatno razradi jednu u mnogome zapostavljenu jezičnu dinamiku; onu koja je u svom punom obliku sastavnim i nerazdvojnim dijelom jednog specifično mediteranskog, a time i dalmatinskog urbanog okruženja.
Upravo takav kontekst omogućava mu da polazeći od naizgled trivijalne situacije, služeći se lirskim ''prepričavanjem'' ''sapunjavih'' intimno-javnih zgoda i jada, u konačnici dobije impozantnu paletu kao odraz/odsjaj/bljesak određene matrice koja i nadalje buja i kipi generirajući materijal koji je zacijelo stariji od samog pisma. Učinivši tek jednu gestu, ovdje to je najobičnije turističko šalabazanje po Italiji, izdašno se služeći općim mjestima iz tzv. niske i visoke moderne kulture, u rasponu od parafraza i referenci na dobro poznate pjesnike do medijski izlizanih slika, Lucić je kao malo koji hrvatski pjesnik uspio raskriti jednu novu dimenziju moderne kulture življenja.
Ako je u tome njegov pjesnički nerv primarno mediteranski, ako njegove pjesme izviru iz jedne zasebne manije/melankolije, onda nam Lucić prije svega otkriva Dalmaciju kao vibrantan i živ sadržaj, a koju kao sredinu valja uvijek iznova osluškivati i promatrati kako bi se zahvatile njezine brojne, često neulovljive, odnosno još češće šablonski reciklirane kulturološke dimenzije.
Prva cjelovita knjiga poezije Predraga Lucića prezentira neka od istaknutih obilježja njegove, po mnogo čemu jedinstvene poetike. Uzimajući za tematsku okosnicu jedno sinkronijski i dijakronijski izrazito gusto mjesto, zid u Veroni prekriven ljubavnim grafitima, autor istovjetnom poetičkom gestom zahvaća niz naizgled disparatnih postupaka, koji su objedinjeni njegovom intencijom da registrira i na poeziji imanentan način verificira i dodatno razradi jednu u mnogome zapostavljenu jezičnu dinamiku; onu koja je u svom punom obliku sastavnim i nerazdvojnim dijelom jednog specifično mediteranskog, a time i dalmatinskog urbanog okruženja.
Upravo takav kontekst omogućava mu da polazeći od naizgled trivijalne situacije, služeći se lirskim ''prepričavanjem'' ''sapunjavih'' intimno-javnih zgoda i jada, u konačnici dobije impozantnu paletu kao odraz/odsjaj/bljesak određene matrice koja i nadalje buja i kipi generirajući materijal koji je zacijelo stariji od samog pisma. Učinivši tek jednu gestu, ovdje to je najobičnije turističko šalabazanje po Italiji, izdašno se služeći općim mjestima iz tzv. niske i visoke moderne kulture, u rasponu od parafraza i referenci na dobro poznate pjesnike do medijski izlizanih slika, Lucić je kao malo koji hrvatski pjesnik uspio raskriti jednu novu dimenziju moderne kulture življenja.
Ako je u tome njegov pjesnički nerv primarno mediteranski, ako njegove pjesme izviru iz jedne zasebne manije/melankolije, onda nam Lucić prije svega otkriva Dalmaciju kao vibrantan i živ sadržaj, a koju kao sredinu valja uvijek iznova osluškivati i promatrati kako bi se zahvatile njezine brojne, često neulovljive, odnosno još češće šablonski reciklirane kulturološke dimenzije.