Kao i u folkloru, nosioci zla u Gogoljevim pričama su fantastične ličnosti – đavoli, veštice, rusalke itd. Fantastika proističe iz predstava samog naroda i njegovog naivnog verovanja u natprirodna bića, ali ona je i karakterističan elemenat umetničkog postupka kojim se pojačava komičnost slike. Belinski je primetio da se u Gogoljevim pripovetkama fantastično i realno tako divno slažu da „obrazuju konkretnu poetsku stvarnost u kojoj čovek teško razaznaje šta je istina a šta legenda, ali hteo-ne hteo, sve prihvata kao istinu”.
Priče koje čine ovu zbirku nastale su u periodu od aprila 1829. do januara 1832. osim priopvetke Vij koja se prvi put pojavila 1835. godine. U martu 1830. časopis Otadžbinski zapisi objavio je pripovetku Veče uoči Ivanjdana. U ovim pričama lako se uočavaju tragovi uticaja ukrajinskog i ruskog folklora. Pomenućemo samo najkarakterističnije primere. Predanje o đavolu koji, isteran iz pakla, pronalazi blago potiče iz narodnih legendi i priča. Motiv o paprati koja uoči Ivanjdana cveta plamenim cvetom prisutan je i u narodnim predanjima. U Izgubljenom pismu iskorišćen je folklorni motiv o muzikantu i đavolu, a u Strašnoj osveti narodna legenda o „velikom grešniku”. Za mnoge Gogoljeve ličnosti mogu se naći prototipovi u ukrajinskom folkloru. Mnogi epigrafi preuzeti su iz ukrajinskih narodnih pesama. Dok u priči Vij, u kojoj dominiraju natprirodni motivi, , za koju Gogolj tvrdi da predstavlja doslovnu transformaciju narodne legende izaziva sumnju, jer nijedan proizvod narodnog folklora sadržinski ne podseća na pripovetku Vij, koja je klasična horor priča.
Kao i u folkloru, nosioci zla u Gogoljevim pričama su fantastične ličnosti – đavoli, veštice, rusalke itd. Fantastika proističe iz predstava samog naroda i njegovog naivnog verovanja u natprirodna bića, ali ona je i karakterističan elemenat umetničkog postupka kojim se pojačava komičnost slike. Belinski je primetio da se u Gogoljevim pripovetkama fantastično i realno tako divno slažu da „obrazuju konkretnu poetsku stvarnost u kojoj čovek teško razaznaje šta je istina a šta legenda, ali hteo-ne hteo, sve prihvata kao istinu”.
Priče koje čine ovu zbirku nastale su u periodu od aprila 1829. do januara 1832. osim priopvetke Vij koja se prvi put pojavila 1835. godine. U martu 1830. časopis Otadžbinski zapisi objavio je pripovetku Veče uoči Ivanjdana. U ovim pričama lako se uočavaju tragovi uticaja ukrajinskog i ruskog folklora. Pomenućemo samo najkarakterističnije primere. Predanje o đavolu koji, isteran iz pakla, pronalazi blago potiče iz narodnih legendi i priča. Motiv o paprati koja uoči Ivanjdana cveta plamenim cvetom prisutan je i u narodnim predanjima. U Izgubljenom pismu iskorišćen je folklorni motiv o muzikantu i đavolu, a u Strašnoj osveti narodna legenda o „velikom grešniku”. Za mnoge Gogoljeve ličnosti mogu se naći prototipovi u ukrajinskom folkloru. Mnogi epigrafi preuzeti su iz ukrajinskih narodnih pesama. Dok u priči Vij, u kojoj dominiraju natprirodni motivi, , za koju Gogolj tvrdi da predstavlja doslovnu transformaciju narodne legende izaziva sumnju, jer nijedan proizvod narodnog folklora sadržinski ne podseća na pripovetku Vij, koja je klasična horor priča.