Pismo iz Sankt Petersburga

3/5 ( ratings)

Irena Lukšić se u hrvatskoj književnosti pojavila početkom 80-ih godina radovima koji su stilski gravitirali tzv. prozi u trapericama, odnosno, mladoj urbanoj književnosti koja se nastojala osloboditi teškog zagrljaja egzistencijalizma i socrealističke servilnosti. Početkom 90-ih godina pak njen se izraz tražio u jeziku, u citatima rukopisa koji su obilježili svjetsku riznicu kulture. Sad, početkom novog tisućljeća i stoljeća, ona se ponovno vraća tradicionalnom izričaju. Pismo iz Sankt Peterburga ima sve odlike tradicionalnosti: jasan i precizan izraz, priču koja teče, situacije koje dodiruju “tipičnost”, laku identifikaciju s velikim krugom različitih profesionalnih i društvenih skupina. Ishodište priče tiče se Slavističkog kongresa u Osijeku: tamo se na nekoliko dana zajedno nađu brojni znanstvenici iz Hrvatske i svijeta, koje ne povezuje samo struka i pogled na svijet, nego i niz tema iz prošlosti koje se – slučajno ili ne – osvješćuju upravo na znanstvenom skupu. Posebnu pozornost privlače junaci iz slavenskih zemalja, kojima je nevidljiva poveznica bila vrijeme i društveno politička sudbina. Tako pred nama “paradiraju” jezikoslovci i kulturolozi iz Hrvatske, Rusije, Poljske i Slovenije, dok s druge strane – i u znatno manjem broju – dolaze teoretičari književnosti iz Estonije, Norveške i drugih neslavenskih država. Premda su u prvom planu zanimljivi fabularni meandri, ovaj roman čitatelja uvlači u duboki intelektualni i emocionalni angažman. Stilski i kompozicijski tekst je prilično zahtjevan, tako da će ga adekvatno pratiti ipak obrazovaniji čitatelji.